Opere za kraj godine

Godina na izmaku donijela je, ili barem tako mislimo, kraj pandemije i omogućila da njemačke operne kuće prodišu punim plućima. Svakako se to može reći za publiku koja je početkom godine još bila prisiljena uživati u izvedbama sa zaštitnim maskama, sve dok maske nakon ljetne stanke nasreću ipak nisu pale. Operni finale godine na izmaku obilježen s nekoliko dojmljivih premijera diljem Njemačke dočekan je tako s velikim interesom. U ovom ćemo osvrtu pobliže rasvijetliti dvije recentne premijere koga drugoga nego najvećeg njemačkog opernog skladatelja Richarda Wagnera. Interes germanske operne publike bio je u studenome usmjeren ka Frankfurtu na Majni, gdje su u središnjoj opernoj kući savezne pokrajine Hessen 6. studenoga 2022. u novoj postavi zasjali Majstori pjevači ili u izvorniku Die Meistersinger von Nürnberg, dok je 27. studenoga u berlinskoj Komische Oper postavljen Leteći ili Ukleti Holandez (Der fliegende Holländer).

Majstori pjevači u frankfurtskoj operi / Snimila Monika Rittershaus / Oper Frankfurt

Dvije po svemu različite opere postavljene su svaka na svoj način. Osvrnimo se najprije na izvedbu Ukletog Holandeza (izvedba od 10. prosinca) i kontekst njezine postave. Kao i druge dvije operne kuće u Berlinu, Državna opera i Njemačka opera (Deutsche Oper), i Komische Oper nastala je na temeljima predratnih opernih kuća. Najmanja berlinska operna kuća svečano otvorena izvedbom Straussova Šišmiša 23. prosinca 1947. rodila se u sovjetskoj okupacijskoj zoni, u kratkom vremenu između kapitulacije Trećeg Rajha i proglašenja Njemačke Demokratske Republike 1949. Međutim, Komische Oper nastavak je glazbeno-kazališne tradicije koja seže u sam kraj 19. stoljeća, kada je na istoimenoj aveniji otvoren Theater Unter den Linden, koji su projektirali Hrvatima dobro poznati bečki arhitekti Fellner i Helmer, autori kazališnih kuća u Zagrebu, Varaždinu i Rijeci. Kazalište je poslije preimenovano u Metropol-Theater, koje i danas postoji na drugom mjestu, dok je operna kuća preuzela ime Komične opere, koja je djelovala nekoliko stotina metara dalje – sve dok četrdesetih godina nije jako oštećena pa poslije i zatvorena. Svojevrsna zbrka s preuzimanjima imena i nastajanjima i nestajanjima kazališnih kuća svjedoči o dinamičnom i živom kazališnom životu Berlina tijekom 20. stoljeća, vođenim samo jednim ciljem – ispunjavanjem očekivanja zahtjevne publike.

Treća i najmlađa berlinska opera nije tradicionalni dom opera Richarda Wagnera. Vjerojatno je tomu presudila i činjenica da se Komische Oper nalazila u DDR-u, pa ne iznenađuje činjenica da je u sedamdesetak godina Ukleti Holandez, jedna od najpitkijih Wagnerovih opera, postavljen tek drugi put. Prednost toga jest manjak izvedbenog tereta tradicije, što se idealno uklopilo u vedri duh Komične opere. Znajući o čemu je riječ, zakleti vagnerijanci vjerojatno su zaobišli najnovijega Holandeza, ili su ga ipak pogledali zbog vrlo dobrih solista, osobito sopranistice Daniele Köhler u ulozi Sente. Ono što bitno odudara u odnosu na nekoliko posljednjih postava Holandeza jesu snažan parodijski element, prisutan od minimalizirane scene na kojoj je samo pojednostavnjen jedrenjak, živopisni kostimi živih boja i karikirani scenski pokret zbora i solista. Ideja dirigenta Dirka Kaftana i osobito redatelja i scenografa Herberta Fritscha bila je naglašavanje operetnog elementa u Wagnerovu ranom djelu, kojega u Letećem Holandezu uistinu ima, što osobito dolazi do izražaja u ovakvim izvedbama, uz reduciranje dramatskih momenata. Da je projekt ipak uspio, svjedoče osmijesi na licima razdragane publike nakon izvedbe – što nije uvijek slučaj kod Wagnerovih djela.

A osmijeha je bilo i nakon frankfurtskih Majstora pjevača (izvedba od 27. studenog) pod ravnanjem dirigenta Sebastiana Weiglea, aktualnoga muzičkog direktora operne kuće u gradu na Majni. Iako su glazbeno bili barem za stepenicu više u odnosu na sve komponente opisanog Letećeg Holandeza, treba naglasiti da su Majstori pjevači ipak potpuno drukčije glazbenoscensko djelo. Mada im ne nedostaje vedra karaktera, Majstori pjevači kao vremenski najdulja Wagnerova samostalna opera (gotovo šest sati s pauzama) teško da bi se mogli karikirati u stilu berlinske Komične opere. Praizvedena u Münchenu 1868, čak 25 godina nakon drezdenske praizvedbe Letećeg Holandeza, opera koja na scenu donosi obrtnike iz Nürnberga 16. stoljeća bila je pravo osvježenje skladatelju i publici nakon Tristana i Izolde i tijekom skladanja Prstena Nibelunga, glazbeno i sadržajno bitno kompleksnijih dramatskih priča.

„Ukusno i sa stilom“ mogla bi biti parola redateljske (Johannes Erath) i scenografske (Kaspar Glarner) komponente postave u Frankfurtu. Dvanaest samouvjerenih nirnberških zanatlija koji se uz svoje obrte bave i glazbom, šaljući tako poruku da je izučavanje glazbe tehnička stvar, sjede u recentnoj frankfurtskoj postavi na oko pet metara visokim stolcima, promatrajući samodopadno puk oko sebe. Među svjetinom je i došljak Walter von Stolzing (sjajan tenor AJ Glueckert), koji se odluči natjecati i zahvaljujući svojoj genijalnosti mimo nepoznavanja pravila na koncu osvoji natjecanje u pjevanju. Osim Glueckerta valja pohvaliti još jednog Amerikanca, Michaela Portera u ulozi Davida, nirnberškog šegrta koji ambicioznom neznancu Walteru pokušava približiti umijeće pisanja glazbe. Porter je i odličan glumac, pa je uz režijsku pozadinu zabavio publiku vježbajući matematičke zadatke i radeći sklekove na sceni, sve kako bi došljaka uvjerio da nema uspjeha bez upornosti i truda. No poruka koju Wagner šalje Majstorima pjevačima jasna je – genijalnost se rađa, a pretjerana pravila prije ili kasnije postaju sama sebi svrha. Dva velika Wagnerova djela odlično su zaključila opernu godinu i zaintrigirala publiku za sljedeće predstave kojih u 2023. neće nedostajati. Spomenimo samo da će u drezdenskoj opernoj kući Semperoper ulogu Walthera u Majstorima pjevačima u svibnju sljedeće godine igrati naš Tomislav Mužek.